sre - 07.10.2009
LUTANJA
Ispred mene put i duga isprekidana bela linija. Ne nazirem mu kraj a ne sećam se ni početka.
Zvuk motora se meša sa šumom vetra dok lagano jezdim u još jednu besanu noć. Pred očima se smenuju farovi automobila, kamiona, pramen plave kose, figure zakasnelih pešaka, oči koje me gledaju kroz spušteni vizir i govore jezikom koji razumeju samo oni koji vole. Jedan trenutak pogleda, hiljadu neizgovorenih reči. Zatim opet bljesak farova... Vozim i budan sanjam. Prolazim izmedju šlepera i automobila opasno blizu, kamioni trube svojim vazdušnim sirenama, razmimoilazimo se u centimetre i nastavljamo svojim putevima.Opet je čistina ispred mene, nema farova, ničega, a čudno, imam i dalje odsjaj u očima koji mi smeta da vozim. Biće da su to dve zvezde padalice koje su pale na moje kapke i spustile se niz trepavice ka obrazima.Kako je nekome malo potrebno za sreću: dva točka, drum i jedan u prolazu uhvaćen pogled.
Ispred mene put i duga isprekidana bela linija. Ne nazirem mu kraj a ne sećam se ni početka.
sre - 14.11.2007
Gde plovi ovj brod?
Pre neko jutro vozim se jos bunovan na posao. U busu u glavnom stariji ljudi i nekoliko učenica od oko 16 god. Na jednoj stanici ulaze im drugarice i razdragano, na sav glas, javljaju se jedne drugima:
- De si pi**o!!!
- Eee! De ste mamu vam je**m! - i nastavljaju na glas u istom stilu jos sledećih nekoliko kilometara. Za svo to vreme siluju putnike nekom tehno muzikom iz telefona koji je pojacan do kraja. Jedva cekam da dodje moja stanica jer mi krčanje iz mobilnog para po mozgu a i sramota me od onih psovki, hocu kroz patos da propadnem, baš kao da ja psujem. A psujem i ja, nije da ne psujem, nisam ras'o u saksiji, ali znam gde, kad i pred kim. Zna se neki red.
Jedne prilike sam opet u gradskom autobusu, popularnom 'vampircu' video dvojicu narkomana kako su se ispišali na one stepenike kod vrata, tik ispred žene koja ih zanemelo gledala. Gledao sam ih i ja, dok sam vodio duševnu borbu dali da sebi nakalemim jos jednu krivičnu prijavu ili ne. Završnicu prepuštam vašoj mašti.
Ali i to je ništa u odnosu na mlade pucače: 'Maloletnik ubio oca i sina' , 'Maloletnik izvršio seriju razbojništava', 'Maloletnici upucali taksistu' (da ne navodim detalje). Pa zatim, gde su mladji punoletnici - prestupnici. Beograd sve manje liči na Beograd, a sve više na Bejrut, a ja se sve više nosim mišlju da izvadim iz budžaka ona svoja dva pištolja, podmažem ih i stavim za pojas kad krećem na posao, da bi bezbedno otišao i vratio se. Dobismo i mi napokon tu demokratiju, pa da je dugo i sa srećom koristimo!
pon - 12.11.2007
SLABOSTI
Svakoga dana, strpljivo je čekala
telefonski poziv sa govornice u studenskom domu. Nije se ničim izdvajala, osim
svojom neupadljivošću. Činilo se čak, da je niko i ne primećuje, onako sitnu,
skupljenu uza zid i prisutnu jedino za zvuk telefonskog zvona. Niko nije
primećivao ni onaj sjaj u očima, sa kojim bi prihvatala slušalicu kada je poziv
bio za nju. Ali to nije promaklo i meni - večitom lovcu na ljudske slabosti.
Ponekad bi posle razgovora odlazila sa jedva primetnim osmehom u uglovima
usana, ali u zadnje vreme sve češće se na njeno lice navlačio neki neobjašnjiv
i težak grč. Onda se jednog dana sjaj njenih očiju prelomio kroz dve zadržane
suze, i pognute glave, tiho kao i što je dolazila, ona je otišla. Više se
nikada nije pojavila, i nije nikome nedostajala - osim meni.
A život je nastavio da nas troši
dalje, bez predaha, bez milosti i bez sledeće šanse: za mene, nju, i telefon
koji je uzalud zvonio.
ned - 11.11.2007
Popodnevni blues
Danas mrzim samog sebe. Zašto uvek u istim situacijama moram da pravim iste greške? I zašto ovaj post pišem za šankom, na parčetu papira a ne kod kuće na računaru, kao sav normalan svet? I da ne znam da je za mene lepota izvor svih nevolja, pa ajde!
Preko puta mene, stara konobarica iz "Centrala", Verka, pere čaše i priča neki mastan vic. Dobra je to žena i ne postavlja previše pitanja. Ne pita čak ni šta piskaram, kao da je to najnormalnija stvar, da neko za šankom piše sastav. A znam da bi dala ceo bakšiš da sazna o čemu se radi. U ovom momentu ona mi je najveći prijatelj. Nudi mi neku salatu od krastavaca, ja je odbijam i naručujem još jedno pivo. Razmišljam o onoj sa kojom sam sedeo pre sat vremena. Moram pod hitno pobeći iz te priče. Moram pobeći od nevolje u najavi. Taj sam film gledao više puta i ne želim ponovo.
I ova glupa muzika sa radia: "Ne traži je sine" (radio marke: "Iskra Emilija RM 312 automatic")
Plaćam, ostavljam bakšiš i odlazim. U ušima odzvanjaju reči pesme: "Podjoh svojoj kući svestan da sam bitku izgubio..."
Hm. Znam šta ću! Danas mi niko ne treba. Zatvoriću se u svoju sobu, isključiti telefone, nasuti dupli Chivas sa dve kocke leda i slušati blues.
Blues slušaju dobri ljudi kada se osećaju loše. Ovaj recept mi još nikada nije omanuo... i nek ide život!
sub - 10.11.2007
Izgubljen
The Long And Winding Road
Ne nalazim vise reci za komunikaciju, i kada ih nadjem sve teze ih izgovaram, a kada ih izgovorim, sve teze me razumeju. Ljudi oko mene neprestano nesto pricaju. Nije bitno kome i sta pricaju, bitno je da pricaju. A sve to cine tako zurno, nervozno, groznicavo, kao da ce istog trenutka umreti ako prestanu. Otkricu vam jednu tajnu: ja ih u stvari u opste ne cujem, znam da pricaju po tome sto otvaraju usta. Po malo pocinje i da me nervira to:'The Long And Winding Road' u mojoj glavi.
Setio sam se juce Malog Princa. Pokusacu da ga pronadjem. Mislim da ce on imati resenje.